SEM KIN:
Dok sam pratio don Huana kroz vaše tri knjige,
posumnjao bih, povremeno, da je on kreacija Karlosa
Kastanede. On je skoro previše dobar da bi bio istint -
mudri stari Indijanac sa superiornim poznavanjem ljudske
prirode.
KARLOS KASTANEDA:
Ideja da sam ja izmislio osobu kao što je don Huan je
apsurdna. On teško da je figura koju bi mogao da proizvede
moj svet evropske intelektualne tradicije. Istina je mnogo
čudnija. Ja čak nisam bio ni spreman da napravim promene u
svom životu koje je zahtevalo moje druženje sa don Huanom.
Kako
i gde ste sreli don Huana i postali njegov učenik?
Završavao sam svoje studije na UCLA (Kalifornijskom
univerzitetu u Los Anđelesu) i planirao da uradim
diplomski rad iz antropologije. Želeo sam da postanem
profesor i mislio sam kako bi pravi put ka tome bio da
objavim kratak rad o medicinskim biljkama. Uopšte me nije
interesovalo da sretnem čudaka kakav je bio don Huan.
Stajao sam na autobuskoj stanici u Arizoni sa prijateljem
sa fakulteta. On mi je pokazao jednog starog Indijanca i
rekao da on zna dosta o pejotlu i medicinskim biljkama. Ja
sam se potrudio da se predstavim u najboljem svetlu i
rekao sam don Huanu: "Mislim da vi znate dosta o pejotlu.
Ja sam jedan od eksperata u toj oblasti (pročitao sam
Veston La Barov "Kult Pejotla") i možda će za vas biti od
koristi da ručate i popričate sa mnom." A on je samo
pogledao u mene i moj govor se istopio.
Jezik mi
se zavezao, a telo otupelo. Obično sam veoma agresivan i
govorljiv, tako da je bilo vrlo čudno da ućutim od jednog
pogleda. Posle sam počeo da ga posećujem i, otprilike
godinu dana kasnije, on mi je rekao da je odlučio da mi
prenese znanje čarobnjaštva koje je dobio od svog
učitelja.
Znači
da don Huan nije izolovan fenomen. Da li postoji grupa
čarobnjaka koja ima tajno znanje?
Naravno.
Ja poznajem tri čarobnjaka i sedam učenika, a postoji ih
mnogo više. Ako pročitate istoriju španskog osvajanja
Meksika, videćete da su katolički inkvizitori pokušali da
unište čarobnjaštvo jer su ga smatrali delom đavola. A ono
je već postojalo stotinama godina. Većina tehnika kojima
me je naučio don Huan je vrlo stara.
Neke
od tehnika koje čarobnjaci koriste su u širokoj upotrebi u
drugim okultnim grupama. Ljudi često koriste snove da
pronađu izgubljene stvari, i odlaze na vantelesna
putovanja u snovima. Ali kada ste opisali kako su don Huan
i njegov prijatelj don Henaro učinili da vaš automobil
nestane usred dana, ja sam se počešao po glavi. Znam da
hipnotizer može da stvori iluziju prisutnosti ili
odsutnosti nekog objekta. Mislite li da ste bili
hipnotisani?
Možda,
tako nešto. Ali mi moramo da počnemo sa shvatanjem, kao
što don Huan kaže, da je svet mnogo više od onoga što mi
obično prihvatamo. Naša normalna očekivanja od stvarnosti
stvorena su društvenim konsenzusom. Mi smo naučeni kako da
vidimo i razumemo svet. Trik socijalizacije je da nas
uveri da opisi oko kojih se slažemo određuju granice
stvarnog sveta. Ono što mi zovemo stvarnost je samo način
viđenja sveta, način koji je podržan društvenim
konsenzusom.
Znači da
čarobnjak, kao i hipnotizer, stvara alternativni svet
gradeći drugačija očekivanja i manipulišući nagoveštajima
proizvodi društveni konsenzus.
Upravo
tako. Ja sam počeo da razumevam čarobnjaštvo u terminima
Talkot Personsove ideje o totalnom sistemu percepcije i
jezika koju on naziva 'glos'. Na primer, ova soba je
'glos'. Mi smo skupili serije izolovanih percepcija - pod,
plafon, prozor, svetla, tepihe, itd. - da bismo stvorili
totalitet. Ali mi moramo da budemo naučeni da sastavimo
svet na taj način. Dete doživljava svet sa svega nekoliko
početnih koncepcija dok ne nauči da vidi na način koji je
u suglasnosti sa opisom sa kojim se svi mi slažemo. Svet
je stvar saglasnosti. Tako je i sistem koji u osnovi ima
'glos' nešto kao hodanje. Mi moramo da naučimo da hodamo,
ali kada jednom naučimo, podložni smo sintaksi i jeziku
koji sadrži taj oblik percepcije.
Tako
nas čarobnjaštvo, kao i umetnost, uči novom sistemu dodele
'glosova'. Kada je, na primer, Van Gog raskrstio sa
umetničkom tradicijom i naslikao “ Zvezdanu noć ”, on je u
stvari rekao: "Evo ga novi način gledanja na stvari.
Zvezde su žive i one se kovitlaju uokolo u svojim
energetskim poljima."
Delimično. Ali postoji razlika. Umetnik obično samo
preuređuje stare 'glosove' koji odgovaraju njegovom
'članstvu'. Članstvo se sastoji od veštine snalaženja u
nagoveštajima značenja koji su sadržani unutar kulture. Na
primer, moje primarno članstvo kao veoma obrazovanog
Zapadnjaka je u evropskom intelektualnom svetu. Ne možete
da prekinete sa jednim članstvom a da ne budete upoznati
sa nekim drugim. Vi samo možete da preuređujete 'glosove'.
Da li
vas je don Huan resocijalizovao ili desocijalizovao? Da li
vas je on naučio novom sistemu značenja ili samo metodi da
se oslobodite starog sistema kako biste videli svet kao
začuđeno dete?
Don Huan
i ja se ne slažemo u vezi s tim. Ja kažem da mi je on dao
nove 'glosove', a on kaže da me je oslobodio glosova.
Učeći me čarobnjaštvu, on mi je dao novu grupu 'glosova',
novi jezik i nov način viđenja sveta. Jednom sam pročitao
don Huanu deo lingvističke filozofije Ludviga
Vitgenštajna, a on se nasmejao i rekao: "Tvoj prijatelj
Vitgenštajn je previše stegao omču oko svog vrata tako da
ne može nikud da ode."
Vitgenštajn je jedan od nekoliko filozofa koji bi mogli da
razumeju don Huana. Njegovo shvatanje da postoji mnogo
različitih jezičkih igara - nauka, politika, poezija,
religija, metafizika, svaka sa svojom sintaksom i
pravilima - dozvolilo bi mu da razume čarobnjaštvo kao
jedan alternativni sistem percepcije i značenja.
Ali don
Huan misli da je ono što on zove viđenje, shvatanje
sveta bez bilo kakve interpretacije. To je čista lutajuća
percepcija. Čarobnjaštvo je sredstvo za dostizanje tog
cilja. Da bi se raskinula uverenost da je svet onakav
kakvog ste naučeni da ga doživljavate, morate da naučite
drugačiji opis sveta - čarobnjaštvo - i onda da držite ta
dva opisa sveta zajedno. Onda ćete videti da ni jedan opis
nije konačan. U tom trenutku, vi skliznete između opisa,
zaustavite svet i vidite. I ostaje vam čuđenje, istinsko
čuđenje koje prati viđenje sveta bez interpretacije.
Da li
mislite da je moguće otići iza interpretacije korišćenjem
psihodeličnih droga?
Ja ne
mislim tako. Tu je moj sukob sa ljudima kao što je Timoti
Liri. Mislim da on improvizuje unutar svog evropskog
'članstva' i da samo preuređuje stare 'glosove'. Ja nikada
nisam uzimao LSD, ali, kako sam shvatio don Huanovo
učenje, psihotropne biljke se koriste da se zaustavi tok
uobičajenih interpretacija, poveća kontradikcija unutar
'glosova' i razbije sigurnost. Ali droge same po sebi ne
mogu da vam omoguće da zaustavite svet. Da biste to
postigli, potreban vam je alternativni opis sveta. Zato je
don Huan morao da me uči čarobnjaštvu.
Postoji
ta obična stvarnost za koju smo mi Evropljani uvereni da
je jedini svet, i postoji odvojena stvarnost čarobnjaka.
Kakva je suštinska razlika između njih?
U
evropskom 'članstvu' svet je izgrađen uglavnom na onome
što oči prenose umu. U čarobnjaštvu se za percepciju
koristi celo telo. Kao Evropljani, mi vidimo spoljašnji
svet i stalno u sebi pričamo o tome. Mi smo ovde, a svet
je tamo. Naše oči hrane naš razum i mi nemamo direktno
znanje o stvarima. Čarobnjaštvo smatra da je taj teret
nepotreban. Mi znamo celim telom.
Zapadni čovek počinje sa pretpostavkom da su subjekt i
objekt odvojeni. Mi smo odvojeni od sveta i treba da
pređemo preko neke pukotine da bismo došli do njega. Za
don Huana i čarobnjačku tradiciju, telo je već u svetu. Mi
smo ujedinjeni sa svetom, a ne otuđeni od njega.
To je
tačno. Čarobnjaštvo je drugačija teorija postojanja.
Problem u čarobnjaštvu je da pripremite i dovedete u sklad
svoje telo da bi ono postalo dobar prijemnik. Evropljani
se odnose prema svojim telima kao da su objekti. Mi ih
punimo alkoholom, lošom hranom i brigama. Kada nešto nije
u redu, mi mislimo da su nas napale klice iz spoljašnjeg
sveta i koristimo lekove da to izlečimo. Bolest nije deo
nas. Don Huan nije verovao u to. Bolest je za njega
nesklad između čoveka i njegovog sveta. Telo je oblik
svesti i prema njemu moramo da se odnosimo besprekorno.
To zvuči
slično kao ideja Normana O. Brauna da su deca,
šizofreničari, i ona obolela od jedne vrste ludila zvane
Dionizijska svest, svesna stvari i drugih osoba kao
produžetaka vlastitog tela. Don Huan nagoveštava nešto
slično kada kaže da čovek od znanja ima vlakna svetlosti
koja ga povezuju sa svetom.
Moj
razgovor sa kojotom je dobra ilustracija različitih
teorija postojanja. Kada mi je prišao, rekao sam: "Zdravo,
mali kojote. Kako si?" A on je odgovorio: "Ja sam dobro. A
kako si ti?" Ali ja nisam čuo reči na uobičajen način.
Moje telo je znalo da kojot nešto govori i prevelo je to u
reči. Kao intelektualac, imam duboku vezu sa rečima i
dijalogom, tako da je moje telo automatski prevelo u reči
osećanje da životinja komunicira samnom. Mi uvek vidimo
nepoznato u terminima poznatog.
Kada ste
u tom magičnom stanju svesti u kome kojot govori i sve je
u skladu i puno svetlosti, izgleda da je ceo svet živ i da
su ljudska bića u zajednici koja uključuje životinje i
biljke. Ako napustimo naše arogantne pretpostavke da smo
mi jedini misleći i komunicirajući oblik života, možemo da
čujemo kako razni drugi oblici postojanja komuniciraju sa
nama. Džon Lili je razgovarao sa delfinima. Možda bismo se
osećali manje otuđeno kada bismo mogli da verujemo da
nismo jedini inteligentni oblik života.
Mogli
bismo da pričamo sa bilo kojom životinjom. Za don Huana i
druge čarobnjake nije bilo ništa neobično to što sam
razgovarao sa kojotom. Štaviše, rekli su da sam mogao da
nađem neku pouzdaniju životinju za prijatelja. Kojoti su
varalice i ne treba im verovati.
Koje su
životinje bolji prijatelji?
Zmije su
izuzetni prijatelji.
Ja sam
jednom razgovarao sa zmijom. Jedne noći sam sanjao da se u
potkrovlju kuće u kojoj sam živeo kao dete nalazi zmija.
Uzeo sam štap i pokušao da je ubijem. Ujutro sam ispričao
svoj san prijateljici i ona me je podsetila da nije dobro
ubijati zmije, čak i ako se one nalaze u potkrovlju sna.
Ona mi je predložila da, sledeći put kada se zmija pojavi
u snu, pokušam da je hranim ili da se sprijateljim sa
njom.
Otprilike sat kasnije, dok sam vozio motor duž malo
korišćenog puta, bila je tamo čekajući na mene - metar
dugačka zmija, ispružena na suncu. Provezao sam se pored
nje i ona se nije pomerila. Nakon što smo se jedno vreme
gledali, odlučio sam da joj stavim do znanja da mi je žao
što sam ubio njenog brata u snu. Pružio sam ruku i dotakao
njen rep. Ona se skupila i pokazala mi da sam narušio
njenu intimu. Tako sam se ja povukao i samo gledao. Posle
pet minuta, otišla je u žbunje.
Niste je uzeli u ruku?
Ne. To
je veoma dobar prijatelj. Čovek može da nauči da priziva
zmije.
Ali
morate da budete u vrlo dobroj formi, mirni, sabrani
prijateljski raspoloženi, bez sumnji i sporednih misli.
Moja
zmija me je naučila da sam oduvek imao paranoična osećanja
o prirodi. Smatrao sam životinje i zmije opasnima. Posle
tog susreta, nikada više nisam mogao da ubijem neku zmiju,
i postala mi je verovatnija mogućnost da smo mi u nekoj
vrsti veze. Naš ekosistem bi lako mogao da podrazumeva i
komunikaciju između različitih oblika života.
Don Huan
ima veoma interesantnu teoriju: biljke, kao i životinje,
uvek utiču na vas. On kaže da ćete se, ako se ne izvinete
biljkama kada ih berete, verovatno razboleti ili doživeti
nesreću.
Američki
Indijanci imaju slična verovanja u vezi sa životinjama
koje ubiju. Ako se ne zahvalite životinji što je dala svoj
život da biste vi živeli, njen duh može da vam donese
nevolje.
Mi smo u
zajednici sa celokupnim živim svetom. Nešto se menja svaki
put kada namerno povredimo život biljke ili životinje.
Ubijamo da bismo živeli, ali moramo da budemo spremni da
damo svoj život bez žaljenja kada kucne naš čas. Mi smo
tako važni i uzimamo sebe tako ozbiljno da zaboravljamo da
je svet velika misterija koja će da nas uči ako slušamo.
Možda
psihotropne droge trenutno brišu izolovani ego i
dozvoljavaju mistično sjedinjenje sa prirodom. Većina
kultura koje su zadržale osećaj jedinstva izmedu čoveka i
prirode takođe ceremonijalno koriste psihodelične droge.
Da li ste vi koristili pejotl kada ste razgovarali sa
kojotom?
Ne.
Uopšte ne.
Da li je
to iskustvo bilo intenzivnije od sličnih iskustava koje
ste imali kada vam je don Huan davao psihotropne biljke?
Mnogo
intenzivnije. Svaki put kada sam uzimao psihotropne
biljke, znao sam da sam uzeo nešto i uvek sam mogao da
sumnjam u pravovaljanost svojih iskustava. Ali kada je
kojot pričao sa mnom, nisam imao nikakvu odbranu. Nisam
mogao to da izbrišem nekim objašnjenjem. Ja sam stvarno
zaustavio svet, za kratko vreme, i potpuno izašao iz mog
evropskog sistema 'glosova'.
Da li
mislite da don Huan živi u tom stanju svesti najveći deo
svog vremena?
Da. On
živi u magičnom vremenu i povremeno dolazi u obično vreme.
Ja živim u običnom vremenu i povremeno uranjam u magično
vrijeme.
Svako
ko putuje tako daleko od utabanih staza društvenog
dogovora, mora da je veoma usamljen.
Mislim
da je tako. Don Huan živi u zastrašujućem svetu i ostavio
je obične ljude daleko iza sebe. Jednom, kada sam bio sa
don Huanom i don Henarom, video sam usamljenost koju oni
dele i njihovu tugu zbog napuštanja zamki i pokazatelja
običnog sveta. Mislim da don Huan pretvara svoju
usamljenost u umetnost. On obuzdava i kontroliše svoju
moć, čudesnost i usamljenost i pretvara ih u umetnost.
Njegova umetnost je metaforički način njegovog života.
Zbog toga njegova učenja imaju takvu dramatičnu
iznijansiranost i jedinstvenost. On svesno konstruiše svoj
život i svoj način učenja.
Na
primer, kada vas je don Huan poveo u brda da lovite
životinje, da li je on svesno hteo to da pretvori u
alegoriju?
Da.
Njega ne zanima lov iz zabave ili da dođe do hrane. Za
deset godina, koliko sam sa njim, don Huan je ubio samo
četiri životinje, koliko ja znam, i to samo onda kada je
video da je njihova smrt poklon njemu, isto kao što će
njegova smrt biti poklon nečemu drugom. Jednom smo
uhvatili zeca u zamku koju smo postavili i don Huan je
mislio da ja treba da ga ubijem, jer je njegovo vreme
isteklo. Bio sam očajan, jer sam imao osećaj da sam ja taj
zec. Pokušao sam da ga oslobodim, ali nisam mogao da
otvorim zamku. Onda sam je zgazio nogom i slučajno zecu
slomio vrat. Don Huan je pokušavao da me nauči da moramo
da preuzmemo odgovornost za postojanje u ovom čudesnom
svetu. On se nagnuo i šapnuo mi u uvo: "Rekao sam ti da
ovaj zec nema više vremena da luta u ovoj divnoj
pustinji."
On je
svesno napravio metaforu da me nauči putevima ratnika.
Ratnik je čovek koji lovi i skuplja osobnu snagu. Da bi to
uradio, on mora da razvije strpljenje i volju i da se
promišljeno kreće kroz svet. Don Huan je upotrebio
dramatičnu situaciju stvarnog lova đa me poduči jer se
obraćao mom (energetskom, prim.prev.) telu.
U vašoj
poslednjoj knjizi, "Putovanje u Ixtlan", vi poništavate
utisak iz vaših prvih knjiga da je upotreba psihotropnih
biljki glavna metoda koju je don Huan koristio da vas
nauči čarobnjaštvu. Kako sada vidite upotrebu psihotropnih
biljaka u njegovom učenju?
Don Huan
je koristio psihotropne biljke samo u srednjem periodu mog
učenja zato što sam bio tako glup, sofisticiran i
uobražen. Držao sam se svog opisa sveta kao da je to
jedina istina. Psihotropne biljke su stvorile pukotinu u
mom sistemu 'glosova'. One su uništile moju dogmatsku
sigurnost. Ali sam platio strašnu cenu. Kada se rastopio
lepak koji je držao moj svet na okupu, moje telo je
oslabilo i mesecima se oporavljalo. Bio sam zabrinut i
funkcionisao sam na vrlo niskom nivou.
Da li
don Huan redovno koristi psihotropne biljke da zaustavi
svet?
Ne. On
može da ga zaustavi kada god poželi. On mi je rekao da je
za mene beskorisno da pokušavam da vidim bez upotrebe
psihotropnih biljki. Ali, ponašao sam se kao ratnik i
preuzeo sam odgovornost, i sada mi nisu potrebne; one bi
samo oslabile moje telo.
To je
priličan šok za mnoge vaše poštovaoce. Vi ste neka vrsta
duha zaštitnika psihodelične revolucije.
Ljudi
imaju neke čudne ideje u vezi sa mnom. Išao sam na
predavanje na Kalifornija Stejtu, Long Bič, jednog dana, i
tip koji me je poznavao je pokazao na mene svojoj devojci
i rekao: "Hej, to je Kastaneda." Ona mu nije verovala jer
je imala ideju da bi trebalo da budem veoma mističan.
Jedan prijatelj je skupio neke priče koje kruže o meni.
Opšte je mišljenje da ja izgledam kao mistik.
Kao
mistik?
Da, da
hodam bos kao Isus i da nemam nikakve belege na koži.
Pretpostavlja se da sam najveći dio vremena drogiran.
Takođe
sam izvršio samoubistvo i poginuo na nekoliko različitih
mesta. Moji studenti su odlepili kada sam počeo da pričam
o fenomenologiji i članstvu i da istražuju percepciju i
socijalizaciju. Oni su želeli da im se kaže da se opuste,
napale i napuše. Ali, za mene, važno je razumevanje. .
Glasine
bujaju u informacionom vakuumu. Mi znamo nešto o don
Huanu, ali vrlo malo o Karlosu Kastanedi.
To je
promišljeni deo života ratnika. Da biste klizili kroz
različite svetove, morate da budete neupadljivi. Što vas
više znaju i prepoznaju, to je više ograničena vaša
sloboda. Kada ljudi imaju potpunu predstavu o tome ko ste
i kako ćete da delujete, onda ne možete da se pokrenete.
Jedna od
prvih stvari kojima me je don Huan naučio je da moram da
izbrišem svoju ličnu istoriju. Ako malo-pomalo napravite
maglu oko sebe, onda vas neće uzimati zdravo za gotovo i
imaćete više prostora za promenu. To je razlog zašto
izbegavam da snimaju moja predavanja na kasetofonu, i
fotografisanje.
Možda
možemo da pričamo o ličnim stvarima a da ne ulazimo u
ličnu istoriju.Vi sada umanjujete značaj psihodeličnog
iskustva koje je povezano sa vašim učenjem. I ne izgleda
da idete uokolo koristeći trikove koje ste opisali kao deo
čarobnjačkih veština. Koji su elementi don Huanovog učenja
važni za vas? Da li su vas oni promenili?
Za mene
su ideje ratništva i čoveka od znanja, sa eventualnom
nadom da ću moći da zaustavim svet i vidim,
najprimenjivije. One su mi dale mir i poverenje u
mogućnost da kontrolišem svoj život. U vreme kada sam sreo
don Huana imao sam vrlo malo lične snage. Moj život bio je
pun grešaka.
Prošao
sam dug put od mog rodnog mesta u Brazilu. Spolja sam bio
agresivan i uobražen, ali unutra neodlučan i nesiguran u
sebe. Stalno sam nalazio opravdanja za svoje postupke. Don
Huan me je jednom optužio da sam profesionalno dete zato
što sam bio pun sažaljenja prema sebi. Osećao sam se kao
list na vetru. Kao i svi intelektualci, držao sam svoja
leđa uza zid. Nisam imao kuda da odem. Nisam mogao da
sagledam ni jedan način života koji bi mi stvarno bio
zanimljiv. Mislio sam da je sve što mogu da uradim da se
prilagodim životu dosade ili da nađem kompleksnije oblike
zabave, kao što su psihodelične droge, marihuana i
seksualne avanture. Sve je to bilo pojačano mojom navikom
introspekcije. Stalno sam gledao unutra i pričao sa samim
sobom. Unutrašnji dijalog se retko zaustavlja. Don Huan je
otvorio moje oči ka spoljašnjem svetu i naučio me da
skupljam ličnu snagu. Mislim da i ne postoji drugi način,
ako neko želi da živi punim životom.
Izgleda
da vas je on "upecao" pomoću starog filozofskog trika
držeći smrt ispred vaših očiju. Bio sam zaprepaščen koliko
je don Huanov pristup klasičan. Čuo sam eho Platonove
ideje da filozof mora da studira smrt pre nego što bude u
mogućnosti da dobije bilo kakav pristup stvarnom svetu i
definicije Martina Hajdegera o čoveku kao biću okrenutom
ka smrti.
Da, ali
don Huanov pristup ima čudnu crtu zato što dolazi iz
tradicije čarobnjaštva u kojoj je smrt fizičko prisustvo
koje može da se oseti i vidi. Jedan od 'glosova' u
čarobnjaštvu je: smrt se nalazi sa leve strane. Smrt je
nepristrani sudija koji vam govori istinu i daje
odgovarajuće savete. Osim toga, smrt se ne žuri. Ulovit će
vas sutra ili sledeće nedelje ili za pedeset godina. Za
nju ne postoji razlika. U trenutku kada se setite da
morate da umrete, svedete se na pravu meru.
Mislim
da nisam tu ideju učinio dovoljno živom. 'Glos' - "smrt se
nalazi sa leve strane" - nije intelektualna stvar u
čarobnjaštvu; to je percepcija. Kada je vaše telo dobro
usklađeno sa svetom i kada pogledate na levu stranu,
možete da budete svedoci izuzetnog događaja, prisustva
vaše smrti koje liči na senku.
U
egzistencijalističkoj tradiciji, diskusije o odgovornosti
obično slede diskusije o smrti.
Onda je
don Huan dobar egzistencijalista. Kada nema načina da
znate da li imate još jedan minut da živite, onda morate
da živite kao da vam je to poslednji trenutak. Svaki
postupak je ratnikova poslednja bitka. Tako da sve mora da
se radi besprekorno. Ništa ne sme da ostane nezavršeno. Ta
ideja bila je veoma oslobađajuća za mene. Ja sam ovde i
pričam sa vama, i možda se nikada neću vratiti u Los
Anđeles. Ali to nije važno, jer sam se pobrinuo za sve pre
nego što sam došao.
Taj
svet smrti i odlučnosti je veoma daleko od psihodeličkih
utopija u kojima vizije beskonačnog vremena uništavaju
tragični kvalitet našeg izbora.
Kada vam
smrt stoji sa leve strane, morate da kreirate vaš svet kao
seriju odluka. Nema velikih ili malih odluka, postoje samo
odluke koje morate da učinite odmah. I nema vremena za
sumnje i kajanje. Ako trošim vreme na žaljenje zbog onoga
što sam uradio juče, izbegavam odluke koje treba da
donesem danas.
Kako
vas je don Huan učio da budete
odlučni?
On je
govorio mom telu svojim postupcima. Moj stari način bio je
da ostavim sve nedovršeno i da nikada ništa ne odlučujem.
Za mene su odluke bile nešto ružno. Izgledalo je da nije
fer da senzibilan čovek mora da odlučuje. Jednog dana me
je don Huan pitao: "Da li misliš da smo nas dvojica
jednaki?" Bio sam student na univerzitetu i intelektualac,
a on stari Indijanac. Ja sam mu povlađivao i rekao sam:
"Naravno da smo jednaki." Rekao je: "Ne mislim da jesmo.
Ja sam lovac i ratnik, a ti si ništarija. Ja sam spreman
da sumiram svoj život u bilo kom trenutku. Tvoj slabašni
svet neodlučnosti i tuge nije jednak mome."
Naravno,
bio sam vrlo uvređen i otišao bih da nismo bili u nekoj
divljini. I tako sam seo i prepustio se svom egu.
Nameravao sam da čekam dok on ne reši da idemo kući. Posle
mnogo sati video sam da će don Huan da ostane tu zauvek
ako bude trebalo. Zašto da ne? Za čoveka koji je završio
sve svoje poslove, to je njegova moć. Konačno sam shvatio
da taj čovek nije kao moj otac koji je imao običaj da
napravi 20 "novogodišnjih” odluka i da ih onda sve
poništi. Don Huanove odluke bile su neopozive, što se
njega tiče. One su mogle da budu poništene samo drugim
odlukama. I tako sam mu prišao i dodirnuo ga, a on je
ustao i otišli smo kući.
Delovanje tog čina bilo je strahovito. To me je ubedilo da
je ratnikov put ispunjen i moćan način života. .
Nije
bitan sadržaj odluke koliko je važno da se bude odlučan.
To je ono što je don Huan zvao "napraviti
gest." Gest je namerno delovanje
koje se preduzima zbog moći koja proizilazi iz donošenja
odluke. Na primer, ako ratnik nađe zmiju koja je ukočena i
hladna, on može da pokuša da pronađe način da ugreje zmiju
a da ga ona ne ujede. Ratnik može da napravi gest samo
zato da bi ga napravio. Ali on će ga savršeno izvesti.
Izgleda da ima mnogo paralela izmedu egzistencijalističke
filozofije i učenja don Huana. Ovo što ste rekli o odluci
i gestu navodi na to da don Huan, kao i Niče ili Sartr,
veruje da volja, pre nego razum, predstavlja osnovnu moć
čoveka.
Mislim
da je to tačno. Govoriću u svoje ime. Ono što ja želim đa
učinim, i možda to mogu da postignem, jeste da oduzmem
kontrolu mom razumu. Moj razum je kontrolisao ceo moj
život i radije bi me ubio nego što bi prepustio kontrolu.
U jednom trenutku mog učenja postao sam duboko deprimiran.
Bio sam preplavljen strahom i sumornošću, i mislima o
samoubistvu. Onda me je don Huan upozorio da je to jedan
od trikova razuma da zadrži kontrolu. On je rekao da moj
razum čini da moje telo oseća đa život nema smisla. Ali od
trenutka kada je moj um vodio svoju poslednju bitku i
izgubio, razum je počeo da zauzima svoje odgovarajuće
mesto kao oruđe tela.
“Srce
ima svoje rezone o kojima razum ništa ne zna; a tako i
ostatak tela.”
To je
poenta. Telo ima svoju sopstvenu volju. Ili, tačnije:
volja je glas tela. Zato je don Huan stalno davao svom
učenju dramatičnu formu. Moj intelekt je lako mogao da
odbaci njegov svet čarobnjaštva kao besmislicu. Ali moje
telo je privukao taj svet i njegov način života. I kada je
jednom telo prevladalo, uspostavljena je nova i zdravija
vladavina.
Don
Huanove tehnike za postupanje u snovima su me
zainteresovale zato što pretpostavljaju mogućnost namerne
kontrole sanjajućih slika. To je kao da on tvrdi da je
moguće uspostaviti stalnu, stabilnu opservatoriju u
unutrašnjem svemiru. Pričajte mi o don Huanovom sanjajućem
treningu.
Trik u
sanjanju je da zadržite sanjajuće slike dovoljno dugo da
ih pažljivo gledate. Da biste postigli tu vrstu kontrole,
treba da unapred izaberete jednu stvar i da naučite da je
nađete u vašim snovima. Don Huan je predložio da upotrebim
svoje ruke kao stabilnu osnovu i da idem napred-nazad
između njih i slika. Posle nekoliko meseci naučio sam da
nađem svoje ruke i da zaustavim san. Postao sam toliko
očaran tom tehnikom da sam jedva čekao da idem na
spavanje.
Da li je
zaustavljanje slika u snovima slično zaustavljanju sveta?
Slično
je. Ali postoje razlike. Kada jednom naučite da nalazite
svoje ruke kada god to poželite, shvatite da je to samo
tehnika. A ono što vi želite je -
kontrola. Čovek od znanja mora da akumulira ličnu snagu.
Ali to nije dovoljno da se zaustavi svet. Neka vrsta
prepuštanja je takođe neophodna. Morate da utišate
brbljanje koje se odvija u vašem umu i da se predate
spoljašnjem svetu.
Koju od
mnogobrojnih tehnika kojima vas je naučio don Huan još
uvek koristitite?
Moja
glavna sadašnja preokupacija je da prekinem svoje rutine.
Uvek sam bio vrlo rutinirana osoba. Jeo sam i spavao točno
u određeno vreme.1965. sam počeo da menjam svoje navike.
Pisao sam u tihim noćnim satima i spavao i jeo kada sam
osećao potrebu za tim. Sada sam toliko raskrstio sa svojim
uobičajenim ponašanjem da verujem da ću uskoro postati
nepredvidiv i čudan čak i samome sebi.
Vaše
učenje me podseća na zen priču o dva učenika koji se
hvališu svojim čudesnim moćima. Jedan učenik tvrdi da
osnivač njegove sekte može da stoji na jednoj strani reke
i da napiše ime Bude na papiru koji drži njegov učenik na
drugoj strani. Drugi učenik je odgovorio da takvo čudo
nije ništa naročito. "Moje čudo", rekao je on, "sastoji se
u tome da jedem kada sam gladan i pijem kada sam žedan." .
Taj
element učešća u svetu bilo je ono što me je zadržalo na
putu koji mi je pokazao don Huan. Nema potrebe za
transcendentacijom sveta. Sve što treba da znamo je upravo
ispred nas, ako obratimo pažnju. Ako uđete u stanje
neobične stvarnosti, kao što ulazite kada koristite
psihotropne biljke, to je samo zato da odande izvučete ono
što vam treba da biste videli čudesnu prirodu obične
stvarnosti. Za mene način života - put srca - nije
introspekcija ili mistička transcendencija nego prisustvo
u svetu.
Ovaj
svet je ratnikovo lovište.
Svet
koji ste vi i don Huan oslikali je pun magičnih kojota,
začaranih vrana i lepih vračara. Lako je razumeti kako je
mogao da vas privuče. Ali šta je sa svetom moderne urbane
osobe? Gde je tu magija ? Kada bismo svi mi mogli da
živimo u planinama, možda bi mogli da sačuvamo čudesnost u
životu. Ali kako je to moguće kada živimo pored autoputa?
Jednom
sam postavio don Huanu isto pitanje. Sedeli smo u kafeu u
Jumi i izneo sam pretpostavku da bih mogao da zaustavim
svet i da vidim, ako bih došao da živim u
divljini sa njim. On je pogledao kroz prozor na automobile
u prolazu i rekao: "To, tamo napolju, to je tvoj svet." Ja
sada živim u Los Anđelesu i uspevam da koristim taj svet
da zadovolji moje potrebe. Izazov je živeti bez rutina u
svetu koji je pun rutina. Ali, to može da se postigne.
Nivo
buke i stalni pritisak mase izgleda da uništava tišinu i
samoću koja je neophodna za zaustavljanje sveta.
Nikako.
U stvari, buka se može iskoristiti. Možete da upotrebite
brujanje autoputa da naučite da slušate spoljašnji svet.
Kada zaustavimo svet, zaustavljamo onaj koji obično
održavamo svojim unutrašnjim dijalogom. Kada ste sposobni
da zaustavite unutrašnje brbljanje, prestajete da
održavate vaš stari svet. Opisi se ruše. Tada počinje
promena ličnosti. Kada se skoncentrišete na zvuke shvatite
da je mozgu preteško da kategorizuje sve što čuje, i
uskoro prestajete da pokušavate. To je različito od
vizuelne percepcije koja neprekidno stvara kategorije i
razmišljanje. Veoma je umirujuće kada isključite govor,
kategorizaciju i rasuđivanje.
Unutrašnji svet se menja, ali kako je sa spoljašnjim? Mi
možemo revolucionarno da promenimo našu individualnu svest
ali da pri tome ne dodirnemo društvene strukture koje
kreiraju našu otuđenost. Ima li, po vašem mišljenju, mesta
za socijalnu ili političku reformu?
Ja
potičem iz Latinske Amerike gde intelektualci stalno
pričaju o političkoj i socijalnoj revoluciji, i gde je
bačeno mnogo bombi. Ali revolucije nisu mnogo promenile.
Ne treba vam mnogo da dignete zgradu u vazduh, ali da
prestanete sa pušenjem ili da prestanete da brinete, ili
da prekinete unutrašnje brbljanje, vi morate ponovo da
izgradite sebe. Tu počinje prava reforma.
Don Huan
i ja smo bili u Tusonu pre izvesnog vremena, tamo su imali
Nedelju planete Zemlje. Neki čovek je držao predavanje o
ekologiji i zlu vijetnamskog rata. Sve vreme je pušio. Don
Huan je rekao: "Ne mogu da zamislim da se on brine o
telima drugih ljudi kada ne voli svoje."
Naša
prva briga treba da budemo mi sami. Ja mogu da volim nekog
drugog čoveka samo ako sam na vrhuncu snage i ako nisam u
depresiji. Da bih bio u takvom stanju, moram da održavam
svoje telo u dobroj formi. Svaka revolucija mora da počne
ovde, unutar ovog tela. Ja mogu da menjam svoju kulturu,
ali samo ako mi je osnova moje telo koje je besprekorno
prilagođeno ovom čudesnom svetu. Za mene, stvarno
dostignuće je umetnost čovekovog života kao ratnika, što
je, kako don Huan kaže, jedini način da se uravnoteži užas
i čudesnost postojanja kao čoveka.