Početna
 

MAGIJSKI POSTUPAK SA ŠIBICAMA

SEM KIN: Dok sam pratio don Huana kroz vaše tri knjige, posumnjao bih, povremeno, da je on kreacija Karlosa Kastanede. On je skoro previše dobar da bi bio istint - mudri stari Indijanac sa superiornim poznavanjem ljudske prirode.

KARLOS KASTANEDA: Ideja da sam ja izmislio osobu kao što je don Huan je apsurdna. On teško da je figura koju bi mogao da proizvede moj svet evropske intelektualne tradicije. Istina je mnogo čudnija. Ja čak nisam bio ni spreman da napravim promene u svom životu koje je zahtevalo moje druženje sa don Huanom.

Kako i gde ste sreli don Huana i postali njegov učenik?

Završavao sam svoje studije na UCLA (Kalifornijskom univerzitetu u Los Anđelesu) i planirao da uradim diplomski rad iz antropologije. Želeo sam da postanem profesor i mislio sam kako bi pravi put ka tome bio da objavim kratak rad o medicinskim biljkama. Uopšte me nije interesovalo da sretnem čudaka kakav je bio don Huan. Stajao sam na autobuskoj stanici u Arizoni sa prijateljem sa fakulteta. On mi je pokazao jednog starog Indijanca i rekao da on zna dosta o pejotlu i medicinskim biljkama. Ja sam se potrudio da se predstavim u najboljem svetlu i rekao sam don Huanu: "Mislim da vi znate dosta o pejotlu. Ja sam jedan od eksperata u toj oblasti (pročitao sam Veston La Barov "Kult Pejotla") i možda će za vas biti od koristi da ručate i popričate sa mnom." A on je samo pogledao u mene i moj govor se istopio.

Jezik mi se zavezao, a telo otupelo. Obično sam veoma agresivan i govorljiv, tako da je bilo vrlo čudno da ućutim od jednog pogleda. Posle sam počeo da ga posećujem i, otprilike godinu dana kasnije, on mi je rekao da je odlučio da mi prenese znanje čarobnjaštva koje je dobio od svog učitelja.

Znači da don Huan nije izolovan fenomen. Da li postoji grupa čarobnjaka koja ima tajno znanje?

Naravno. Ja poznajem tri čarobnjaka i sedam učenika, a postoji ih mnogo više. Ako pročitate istoriju španskog osvajanja Meksika, videćete da su katolički inkvizitori pokušali da unište čarobnjaštvo jer su ga smatrali delom đavola. A ono je već postojalo stotinama godina. Većina tehnika kojima me je naučio don Huan je vrlo stara.

Neke od tehnika koje čarobnjaci koriste su u širokoj upotrebi u drugim okultnim grupama. Ljudi često koriste snove da pronađu izgubljene stvari, i odlaze na vantelesna putovanja u snovima. Ali kada ste opisali kako su don Huan i njegov prijatelj don Henaro učinili da vaš automobil nestane usred dana, ja sam se počešao po glavi. Znam da hipnotizer može da stvori iluziju prisutnosti ili odsutnosti nekog objekta. Mislite li da ste bili hipnotisani?

Možda, tako nešto. Ali mi moramo da počnemo sa shvatanjem, kao što don Huan kaže, da je svet mnogo više od onoga što mi obično prihvatamo. Naša normalna očekivanja od stvarnosti stvorena su društvenim konsenzusom. Mi smo naučeni kako da vidimo i razumemo svet. Trik socijalizacije je da nas uveri da opisi oko kojih se slažemo određuju granice stvarnog sveta. Ono što mi zovemo stvarnost je samo način viđenja sveta, način koji je podržan društvenim konsenzusom.

Znači da čarobnjak, kao i hipnotizer, stvara alternativni svet gradeći drugačija očekivanja i manipulišući nagoveštajima proizvodi društveni konsenzus.

Upravo tako. Ja sam počeo da razumevam čarobnjaštvo u terminima Talkot Personsove ideje o totalnom sistemu percepcije i jezika koju on naziva 'glos'. Na primer, ova soba je 'glos'. Mi smo skupili serije izolovanih percepcija - pod, plafon, prozor, svetla, tepihe, itd. - da bismo stvorili totalitet. Ali mi moramo da budemo naučeni da sastavimo svet na taj način. Dete doživljava svet sa svega nekoliko početnih koncepcija dok ne nauči da vidi na način koji je u suglasnosti sa opisom sa kojim se svi mi slažemo. Svet je stvar saglasnosti. Tako je i sistem koji u osnovi ima 'glos' nešto kao hodanje. Mi moramo da naučimo da hodamo, ali kada jednom naučimo, podložni smo sintaksi i jeziku koji sadrži taj oblik percepcije.

Tako nas čarobnjaštvo, kao i umetnost, uči novom sistemu dodele 'glosova'. Kada je, na primer, Van Gog raskrstio sa umetničkom tradicijom i naslikao “ Zvezdanu noć ”, on je u stvari rekao: "Evo ga novi način gledanja na stvari. Zvezde su žive i one se kovitlaju uokolo u svojim energetskim poljima."

Delimično. Ali postoji razlika. Umetnik obično samo preuređuje stare 'glosove' koji odgovaraju njegovom 'članstvu'. Članstvo se sastoji od veštine snalaženja u nagoveštajima značenja koji su sadržani unutar kulture. Na primer, moje primarno članstvo kao veoma obrazovanog Zapadnjaka je u evropskom intelektualnom svetu. Ne možete da prekinete sa jednim članstvom a da ne budete upoznati sa nekim drugim. Vi samo možete da preuređujete 'glosove'.

Da li vas je don Huan resocijalizovao ili desocijalizovao? Da li vas je on naučio novom sistemu značenja ili samo metodi da se oslobodite starog sistema kako biste videli svet kao začuđeno dete?

Don Huan i ja se ne slažemo u vezi s tim. Ja kažem da mi je on dao nove 'glosove', a on kaže da me je oslobodio glosova. Učeći me čarobnjaštvu, on mi je dao novu grupu 'glosova', novi jezik i nov način viđenja sveta. Jednom sam pročitao don Huanu deo lingvističke filozofije Ludviga Vitgenštajna, a on se nasmejao i rekao: "Tvoj prijatelj Vitgenštajn je previše stegao omču oko svog vrata tako da ne može nikud da ode."

Vitgenštajn je jedan od nekoliko filozofa koji bi mogli da razumeju don Huana. Njegovo shvatanje da postoji mnogo različitih jezičkih igara - nauka, politika, poezija, religija, metafizika, svaka sa svojom sintaksom i pravilima - dozvolilo bi mu da razume čarobnjaštvo kao jedan alternativni sistem percepcije i značenja.

Ali don Huan misli da je ono što on zove viđenje, shvatanje sveta bez bilo kakve interpretacije. To je čista lutajuća percepcija. Čarobnjaštvo je sredstvo za dostizanje tog cilja. Da bi se raskinula uverenost da je svet onakav kakvog ste naučeni da ga doživljavate, morate da naučite drugačiji opis sveta - čarobnjaštvo - i onda da držite ta dva opisa sveta zajedno. Onda ćete videti da ni jedan opis nije konačan. U tom trenutku, vi skliznete između opisa, zaustavite svet i vidite. I ostaje vam čuđenje, istinsko čuđenje koje prati viđenje sveta bez interpretacije.

Da li mislite da je moguće otići iza interpretacije korišćenjem psihodeličnih droga?

Ja ne mislim tako. Tu je moj sukob sa ljudima kao što je Timoti Liri. Mislim da on improvizuje unutar svog evropskog 'članstva' i da samo preuređuje stare 'glosove'. Ja nikada nisam uzimao LSD, ali, kako sam shvatio don Huanovo učenje, psihotropne biljke se koriste da se zaustavi tok uobičajenih interpretacija, poveća kontradikcija unutar 'glosova' i razbije sigurnost. Ali droge same po sebi ne mogu da vam omoguće da zaustavite svet. Da biste to postigli, potreban vam je alternativni opis sveta. Zato je don Huan morao da me uči čarobnjaštvu.

Postoji ta obična stvarnost za koju smo mi Evropljani uvereni da je jedini svet, i postoji odvojena stvarnost čarobnjaka. Kakva je suštinska razlika između njih?

U evropskom 'članstvu' svet je izgrađen uglavnom na onome što oči prenose umu. U čarobnjaštvu se za percepciju koristi celo telo. Kao Evropljani, mi vidimo spoljašnji svet i stalno u sebi pričamo o tome. Mi smo ovde, a svet je tamo. Naše oči hrane naš razum i mi nemamo direktno znanje o stvarima. Čarobnjaštvo smatra da je taj teret nepotreban. Mi znamo celim telom.

Zapadni čovek počinje sa pretpostavkom da su subjekt i objekt odvojeni. Mi smo odvojeni od sveta i treba da pređemo preko neke pukotine da bismo došli do njega. Za don Huana i čarobnjačku tradiciju, telo je već u svetu. Mi smo ujedinjeni sa svetom, a ne otuđeni od njega.

To je tačno. Čarobnjaštvo je drugačija teorija postojanja. Problem u čarobnjaštvu je da pripremite i dovedete u sklad svoje telo da bi ono postalo dobar prijemnik. Evropljani se odnose prema svojim telima kao da su objekti. Mi ih punimo alkoholom, lošom hranom i brigama. Kada nešto nije u redu, mi mislimo da su nas napale klice iz spoljašnjeg sveta i koristimo lekove da to izlečimo. Bolest nije deo nas. Don Huan nije verovao u to. Bolest je za njega nesklad između čoveka i njegovog sveta. Telo je oblik svesti i prema njemu moramo da se odnosimo besprekorno.

To zvuči slično kao ideja Normana O. Brauna da su deca, šizofreničari, i ona obolela od jedne vrste ludila zvane Dionizijska svest, svesna stvari i drugih osoba kao produžetaka vlastitog tela. Don Huan nagoveštava nešto slično kada kaže da čovek od znanja ima vlakna svetlosti koja ga povezuju sa svetom.

Moj razgovor sa kojotom je dobra ilustracija različitih teorija postojanja. Kada mi je prišao, rekao sam: "Zdravo, mali kojote. Kako si?" A on je odgovorio: "Ja sam dobro. A kako si ti?" Ali ja nisam čuo reči na uobičajen način. Moje telo je znalo da kojot nešto govori i prevelo je to u reči. Kao intelektualac, imam duboku vezu sa rečima i dijalogom, tako da je moje telo automatski prevelo u reči osećanje da životinja komunicira samnom. Mi uvek vidimo nepoznato u terminima poznatog.

Kada ste u tom magičnom stanju svesti u kome kojot govori i sve je u skladu i puno svetlosti, izgleda da je ceo svet živ i da su ljudska bića u zajednici koja uključuje životinje i biljke. Ako napustimo naše arogantne pretpostavke da smo mi jedini misleći i komunicirajući oblik života, možemo da čujemo kako razni drugi oblici postojanja komuniciraju sa nama. Džon Lili je razgovarao sa delfinima. Možda bismo se osećali manje otuđeno kada bismo mogli da verujemo da nismo jedini inteligentni oblik života.

Mogli bismo da pričamo sa bilo kojom životinjom. Za don Huana i druge čarobnjake nije bilo ništa neobično to što sam razgovarao sa kojotom. Štaviše, rekli su da sam mogao da nađem neku pouzdaniju životinju za prijatelja. Kojoti su varalice i ne treba im verovati.

Koje su životinje bolji prijatelji?

Zmije su izuzetni prijatelji.

Ja sam jednom razgovarao sa zmijom. Jedne noći sam sanjao da se u potkrovlju kuće u kojoj sam živeo kao dete nalazi zmija. Uzeo sam štap i pokušao da je ubijem. Ujutro sam ispričao svoj san prijateljici i ona me je podsetila da nije dobro ubijati zmije, čak i ako se one nalaze u potkrovlju sna. Ona mi je predložila da, sledeći put kada se zmija pojavi u snu, pokušam da je hranim ili da se sprijateljim sa njom.

Otprilike sat kasnije, dok sam vozio motor duž malo korišćenog puta, bila je tamo čekajući na mene - metar dugačka zmija, ispružena na suncu. Provezao sam se pored nje i ona se nije pomerila. Nakon što smo se jedno vreme gledali, odlučio sam da joj stavim do znanja da mi je žao što sam ubio njenog brata u snu. Pružio sam ruku i dotakao njen rep. Ona se skupila i pokazala mi da sam narušio njenu intimu. Tako sam se ja povukao i samo gledao. Posle pet minuta, otišla je u žbunje.

Niste je uzeli u ruku?

Ne. To je veoma dobar prijatelj. Čovek može da nauči da priziva zmije.

Ali morate da budete u vrlo dobroj formi, mirni, sabrani prijateljski raspoloženi, bez sumnji i sporednih misli.

Moja zmija me je naučila da sam oduvek imao paranoična osećanja o prirodi. Smatrao sam životinje i zmije opasnima. Posle tog susreta, nikada više nisam mogao da ubijem neku zmiju, i postala mi je verovatnija mogućnost da smo mi u nekoj vrsti veze. Naš ekosistem bi lako mogao da podrazumeva i komunikaciju između različitih oblika života.

Don Huan ima veoma interesantnu teoriju: biljke, kao i životinje, uvek utiču na vas. On kaže da ćete se, ako se ne izvinete biljkama kada ih berete, verovatno razboleti ili doživeti nesreću.

Američki Indijanci imaju slična verovanja u vezi sa životinjama koje ubiju. Ako se ne zahvalite životinji što je dala svoj život da biste vi živeli, njen duh može da vam donese nevolje.

Mi smo u zajednici sa celokupnim živim svetom. Nešto se menja svaki put kada namerno povredimo život biljke ili životinje. Ubijamo da bismo živeli, ali moramo da budemo spremni da damo svoj život bez žaljenja kada kucne naš čas. Mi smo tako važni i uzimamo sebe tako ozbiljno da zaboravljamo da je svet velika misterija koja će da nas uči ako slušamo.

Možda psihotropne droge trenutno brišu izolovani ego i dozvoljavaju mistično sjedinjenje sa prirodom. Većina kultura koje su zadržale osećaj jedinstva izmedu čoveka i prirode takođe ceremonijalno koriste psihodelične droge. Da li ste vi koristili pejotl kada ste razgovarali sa kojotom?

Ne. Uopšte ne.

Da li je to iskustvo bilo intenzivnije od sličnih iskustava koje ste imali kada vam je don Huan davao psihotropne biljke?

Mnogo intenzivnije. Svaki put kada sam uzimao psihotropne biljke, znao sam da sam uzeo nešto i uvek sam mogao da sumnjam u pravovaljanost svojih iskustava. Ali kada je kojot pričao sa mnom, nisam imao nikakvu odbranu. Nisam mogao to da izbrišem nekim objašnjenjem. Ja sam stvarno zaustavio svet, za kratko vreme, i potpuno izašao iz mog evropskog sistema 'glosova'.

Da li mislite da don Huan živi u tom stanju svesti najveći deo svog vremena?

Da. On živi u magičnom vremenu i povremeno dolazi u obično vreme. Ja živim u običnom vremenu i povremeno uranjam u magično vrijeme.

Svako ko putuje tako daleko od utabanih staza društvenog dogovora, mora da je veoma usamljen.

Mislim da je tako. Don Huan živi u zastrašujućem svetu i ostavio je obične ljude daleko iza sebe. Jednom, kada sam bio sa don Huanom i don Henarom, video sam usamljenost koju oni dele i njihovu tugu zbog napuštanja zamki i pokazatelja običnog sveta. Mislim da don Huan pretvara svoju usamljenost u umetnost. On obuzdava i kontroliše svoju moć, čudesnost i usamljenost i pretvara ih u umetnost. Njegova umetnost je metaforički način njegovog života. Zbog toga njegova učenja imaju takvu dramatičnu iznijansiranost i jedinstvenost. On svesno konstruiše svoj život i svoj način učenja.

Na primer, kada vas je don Huan poveo u brda da lovite životinje, da li je on svesno hteo to da pretvori u alegoriju?

Da. Njega ne zanima lov iz zabave ili da dođe do hrane. Za deset godina, koliko sam sa njim, don Huan je ubio samo četiri životinje, koliko ja znam, i to samo onda kada je video da je njihova smrt poklon njemu, isto kao što će njegova smrt biti poklon nečemu drugom. Jednom smo uhvatili zeca u zamku koju smo postavili i don Huan je mislio da ja treba da ga ubijem, jer je njegovo vreme isteklo. Bio sam očajan, jer sam imao osećaj da sam ja taj zec. Pokušao sam da ga oslobodim, ali nisam mogao da otvorim zamku. Onda sam je zgazio nogom i slučajno zecu slomio vrat. Don Huan je pokušavao da me nauči da moramo da preuzmemo odgovornost za postojanje u ovom čudesnom svetu. On se nagnuo i šapnuo mi u uvo: "Rekao sam ti da ovaj zec nema više vremena da luta u ovoj divnoj pustinji."

On je svesno napravio metaforu da me nauči putevima ratnika. Ratnik je čovek koji lovi i skuplja osobnu snagu. Da bi to uradio, on mora da razvije strpljenje i volju i da se promišljeno kreće kroz svet. Don Huan je upotrebio dramatičnu situaciju stvarnog lova đa me poduči jer se obraćao mom (energetskom, prim.prev.) telu.

U vašoj poslednjoj knjizi, "Putovanje u Ixtlan", vi poništavate utisak iz vaših prvih knjiga da je upotreba psihotropnih biljki glavna metoda koju je don Huan koristio da vas nauči čarobnjaštvu. Kako sada vidite upotrebu psihotropnih biljaka u njegovom učenju?

Don Huan je koristio psihotropne biljke samo u srednjem periodu mog učenja zato što sam bio tako glup, sofisticiran i uobražen. Držao sam se svog opisa sveta kao da je to jedina istina. Psihotropne biljke su stvorile pukotinu u mom sistemu 'glosova'. One su uništile moju dogmatsku sigurnost. Ali sam platio strašnu cenu. Kada se rastopio lepak koji je držao moj svet na okupu, moje telo je oslabilo i mesecima se oporavljalo. Bio sam zabrinut i funkcionisao sam na vrlo niskom nivou.

Da li don Huan redovno koristi psihotropne biljke da zaustavi svet?

Ne. On može da ga zaustavi kada god poželi. On mi je rekao da je za mene beskorisno da pokušavam da vidim bez upotrebe psihotropnih biljki. Ali, ponašao sam se kao ratnik i preuzeo sam odgovornost, i sada mi nisu potrebne; one bi samo oslabile moje telo.

To je priličan šok za mnoge vaše poštovaoce. Vi ste neka vrsta duha zaštitnika psihodelične revolucije.

Ljudi imaju neke čudne ideje u vezi sa mnom. Išao sam na predavanje na Kalifornija Stejtu, Long Bič, jednog dana, i tip koji me je poznavao je pokazao na mene svojoj devojci i rekao: "Hej, to je Kastaneda." Ona mu nije verovala jer je imala ideju da bi trebalo da budem veoma mističan. Jedan prijatelj je skupio neke priče koje kruže o meni. Opšte je mišljenje da ja izgledam kao mistik.

Kao mistik?

Da, da hodam bos kao Isus i da nemam nikakve belege na koži. Pretpostavlja se da sam najveći dio vremena drogiran.

Takođe sam izvršio samoubistvo i poginuo na nekoliko različitih mesta. Moji studenti su odlepili kada sam počeo da pričam o fenomenologiji i članstvu i da istražuju percepciju i socijalizaciju. Oni su želeli da im se kaže da se opuste, napale i napuše. Ali, za mene, važno je razumevanje. .

Glasine bujaju u informacionom vakuumu. Mi znamo nešto o don Huanu, ali vrlo malo o Karlosu Kastanedi.

To je promišljeni deo života ratnika. Da biste klizili kroz različite svetove, morate da budete neupadljivi. Što vas više znaju i prepoznaju, to je više ograničena vaša sloboda. Kada ljudi imaju potpunu predstavu o tome ko ste i kako ćete da delujete, onda ne možete da se pokrenete.

Jedna od prvih stvari kojima me je don Huan naučio je da moram da izbrišem svoju ličnu istoriju. Ako malo-pomalo napravite maglu oko sebe, onda vas neće uzimati zdravo za gotovo i imaćete više prostora za promenu. To je razlog zašto izbegavam da snimaju moja predavanja na kasetofonu, i fotografisanje.

Možda možemo da pričamo o ličnim stvarima a da ne ulazimo u ličnu istoriju.Vi sada umanjujete značaj psihodeličnog iskustva koje je povezano sa vašim učenjem. I ne izgleda da idete uokolo koristeći trikove koje ste opisali kao deo čarobnjačkih veština. Koji su elementi don Huanovog učenja važni za vas? Da li su vas oni promenili?

Za mene su ideje ratništva i čoveka od znanja, sa eventualnom nadom da ću moći da zaustavim svet i vidim, najprimenjivije. One su mi dale mir i poverenje u mogućnost da kontrolišem svoj život. U vreme kada sam sreo don Huana imao sam vrlo malo lične snage. Moj život bio je pun grešaka.

Prošao sam dug put od mog rodnog mesta u Brazilu. Spolja sam bio agresivan i uobražen, ali unutra neodlučan i nesiguran u sebe. Stalno sam nalazio opravdanja za svoje postupke. Don Huan me je jednom optužio da sam profesionalno dete zato što sam bio pun sažaljenja prema sebi. Osećao sam se kao list na vetru. Kao i svi intelektualci, držao sam svoja leđa uza zid. Nisam imao kuda da odem. Nisam mogao da sagledam ni jedan način života koji bi mi stvarno bio zanimljiv. Mislio sam da je sve što mogu da uradim da se prilagodim životu dosade ili da nađem kompleksnije oblike zabave, kao što su psihodelične droge, marihuana i seksualne avanture. Sve je to bilo pojačano mojom navikom introspekcije. Stalno sam gledao unutra i pričao sa samim sobom. Unutrašnji dijalog se retko zaustavlja. Don Huan je otvorio moje oči ka spoljašnjem svetu i naučio me da skupljam ličnu snagu. Mislim da i ne postoji drugi način, ako neko želi da živi punim životom.

Izgleda da vas je on "upecao" pomoću starog filozofskog trika držeći smrt ispred vaših očiju. Bio sam zaprepaščen koliko je don Huanov pristup klasičan. Čuo sam eho Platonove ideje da filozof mora da studira smrt pre nego što bude u mogućnosti da dobije bilo kakav pristup stvarnom svetu i definicije Martina Hajdegera o čoveku kao biću okrenutom ka smrti.

Da, ali don Huanov pristup ima čudnu crtu zato što dolazi iz tradicije čarobnjaštva u kojoj je smrt fizičko prisustvo koje može da se oseti i vidi. Jedan od 'glosova' u čarobnjaštvu je: smrt se nalazi sa leve strane. Smrt je nepristrani sudija koji vam govori istinu i daje odgovarajuće savete. Osim toga, smrt se ne žuri. Ulovit će vas sutra ili sledeće nedelje ili za pedeset godina. Za nju ne postoji razlika. U trenutku kada se setite da morate da umrete, svedete se na pravu meru.

Mislim da nisam tu ideju učinio dovoljno živom. 'Glos' - "smrt se nalazi sa leve strane" - nije intelektualna stvar u čarobnjaštvu; to je percepcija. Kada je vaše telo dobro usklađeno sa svetom i kada pogledate na levu stranu, možete da budete svedoci izuzetnog događaja, prisustva vaše smrti koje liči na senku.

U egzistencijalističkoj tradiciji, diskusije o odgovornosti obično slede diskusije o smrti.

Onda je don Huan dobar egzistencijalista. Kada nema načina da znate da li imate još jedan minut da živite, onda morate da živite kao da vam je to poslednji trenutak. Svaki postupak je ratnikova poslednja bitka. Tako da sve mora da se radi besprekorno. Ništa ne sme da ostane nezavršeno. Ta ideja bila je veoma oslobađajuća za mene. Ja sam ovde i pričam sa vama, i možda se nikada neću vratiti u Los Anđeles. Ali to nije važno, jer sam se pobrinuo za sve pre nego što sam došao.

Taj svet smrti i odlučnosti je veoma daleko od psihodeličkih utopija u kojima vizije beskonačnog vremena uništavaju tragični kvalitet našeg izbora.

Kada vam smrt stoji sa leve strane, morate da kreirate vaš svet kao seriju odluka. Nema velikih ili malih odluka, postoje samo odluke koje morate da učinite odmah. I nema vremena za sumnje i kajanje. Ako trošim vreme na žaljenje zbog onoga što sam uradio juče, izbegavam odluke koje treba da donesem danas.

Kako vas je don Huan učio da budete odlučni?

On je govorio mom telu svojim postupcima. Moj stari način bio je da ostavim sve nedovršeno i da nikada ništa ne odlučujem. Za mene su odluke bile nešto ružno. Izgledalo je da nije fer da senzibilan čovek mora da odlučuje. Jednog dana me je don Huan pitao: "Da li misliš da smo nas dvojica jednaki?" Bio sam student na univerzitetu i intelektualac, a on stari Indijanac. Ja sam mu povlađivao i rekao sam: "Naravno da smo jednaki." Rekao je: "Ne mislim da jesmo. Ja sam lovac i ratnik, a ti si ništarija. Ja sam spreman da sumiram svoj život u bilo kom trenutku. Tvoj slabašni svet neodlučnosti i tuge nije jednak mome."

Naravno, bio sam vrlo uvređen i otišao bih da nismo bili u nekoj divljini. I tako sam seo i prepustio se svom egu. Nameravao sam da čekam dok on ne reši da idemo kući. Posle mnogo sati video sam da će don Huan da ostane tu zauvek ako bude trebalo. Zašto da ne? Za čoveka koji je završio sve svoje poslove, to je njegova moć. Konačno sam shvatio da taj čovek nije kao moj otac koji je imao običaj da napravi 20 "novogodišnjih” odluka i da ih onda sve poništi. Don Huanove odluke bile su neopozive, što se njega tiče. One su mogle da budu poništene samo drugim odlukama. I tako sam mu prišao i dodirnuo ga, a on je ustao i otišli smo kući.

Delovanje tog čina bilo je strahovito. To me je ubedilo da je ratnikov put ispunjen i moćan način života. .

Nije bitan sadržaj odluke koliko je važno da se bude odlučan. To je ono što je don Huan zvao "napraviti gest." Gest je namerno delovanje koje se preduzima zbog moći koja proizilazi iz donošenja odluke. Na primer, ako ratnik nađe zmiju koja je ukočena i hladna, on može da pokuša da pronađe način da ugreje zmiju a da ga ona ne ujede. Ratnik može da napravi gest samo zato da bi ga napravio. Ali on će ga savršeno izvesti.

Izgleda da ima mnogo paralela izmedu egzistencijalističke filozofije i učenja don Huana. Ovo što ste rekli o odluci i gestu navodi na to da don Huan, kao i Niče ili Sartr, veruje da volja, pre nego razum, predstavlja osnovnu moć čoveka.

Mislim da je to tačno. Govoriću u svoje ime. Ono što ja želim đa učinim, i možda to mogu da postignem, jeste da oduzmem kontrolu mom razumu. Moj razum je kontrolisao ceo moj život i radije bi me ubio nego što bi prepustio kontrolu. U jednom trenutku mog učenja postao sam duboko deprimiran. Bio sam preplavljen strahom i sumornošću, i mislima o samoubistvu. Onda me je don Huan upozorio da je to jedan od trikova razuma da zadrži kontrolu. On je rekao da moj razum čini da moje telo oseća đa život nema smisla. Ali od trenutka kada je moj um vodio svoju poslednju bitku i izgubio, razum je počeo da zauzima svoje odgovarajuće mesto kao oruđe tela.

“Srce ima svoje rezone o kojima razum ništa ne zna; a tako i ostatak tela.”

To je poenta. Telo ima svoju sopstvenu volju. Ili, tačnije: volja je glas tela. Zato je don Huan stalno davao svom učenju dramatičnu formu. Moj intelekt je lako mogao da odbaci njegov svet čarobnjaštva kao besmislicu. Ali moje telo je privukao taj svet i njegov način života. I kada je jednom telo prevladalo, uspostavljena je nova i zdravija vladavina.

Don Huanove tehnike za postupanje u snovima su me zainteresovale zato što pretpostavljaju mogućnost namerne kontrole sanjajućih slika. To je kao da on tvrdi da je moguće uspostaviti stalnu, stabilnu opservatoriju u unutrašnjem svemiru. Pričajte mi o don Huanovom sanjajućem treningu.

Trik u sanjanju je da zadržite sanjajuće slike dovoljno dugo da ih pažljivo gledate. Da biste postigli tu vrstu kontrole, treba da unapred izaberete jednu stvar i da naučite da je nađete u vašim snovima. Don Huan je predložio da upotrebim svoje ruke kao stabilnu osnovu i da idem napred-nazad između njih i slika. Posle nekoliko meseci naučio sam da nađem svoje ruke i da zaustavim san. Postao sam toliko očaran tom tehnikom da sam jedva čekao da idem na spavanje.

Da li je zaustavljanje slika u snovima slično zaustavljanju sveta?

Slično je. Ali postoje razlike. Kada jednom naučite da nalazite svoje ruke kada god to poželite, shvatite da je to samo tehnika. A ono što vi želite je - kontrola. Čovek od znanja mora da akumulira ličnu snagu. Ali to nije dovoljno da se zaustavi svet. Neka vrsta prepuštanja je takođe neophodna. Morate da utišate brbljanje koje se odvija u vašem umu i da se predate spoljašnjem svetu.

Koju od mnogobrojnih tehnika kojima vas je naučio don Huan još uvek koristitite?

Moja glavna sadašnja preokupacija je da prekinem svoje rutine. Uvek sam bio vrlo rutinirana osoba. Jeo sam i spavao točno u određeno vreme.1965. sam počeo da menjam svoje navike. Pisao sam u tihim noćnim satima i spavao i jeo kada sam osećao potrebu za tim. Sada sam toliko raskrstio sa svojim uobičajenim ponašanjem da verujem da ću uskoro postati nepredvidiv i čudan čak i samome sebi.

Vaše učenje me podseća na zen priču o dva učenika koji se hvališu svojim čudesnim moćima. Jedan učenik tvrdi da osnivač njegove sekte može da stoji na jednoj strani reke i da napiše ime Bude na papiru koji drži njegov učenik na drugoj strani. Drugi učenik je odgovorio da takvo čudo nije ništa naročito. "Moje čudo", rekao je on, "sastoji se u tome da jedem kada sam gladan i pijem kada sam žedan." .

Taj element učešća u svetu bilo je ono što me je zadržalo na putu koji mi je pokazao don Huan. Nema potrebe za transcendentacijom sveta. Sve što treba da znamo je upravo ispred nas, ako obratimo pažnju. Ako uđete u stanje neobične stvarnosti, kao što ulazite kada koristite psihotropne biljke, to je samo zato da odande izvučete ono što vam treba da biste videli čudesnu prirodu obične stvarnosti. Za mene način života - put srca - nije introspekcija ili mistička transcendencija nego prisustvo u svetu.

Ovaj svet je ratnikovo lovište.

Svet koji ste vi i don Huan oslikali je pun magičnih kojota, začaranih vrana i lepih vračara. Lako je razumeti kako je mogao da vas privuče. Ali šta je sa svetom moderne urbane osobe? Gde je tu magija ? Kada bismo svi mi mogli da živimo u planinama, možda bi mogli da sačuvamo čudesnost u životu. Ali kako je to moguće kada živimo pored autoputa?

Jednom sam postavio don Huanu isto pitanje. Sedeli smo u kafeu u Jumi i izneo sam pretpostavku da bih mogao da zaustavim svet i da vidim, ako bih došao da živim u divljini sa njim. On je pogledao kroz prozor na automobile u prolazu i rekao: "To, tamo napolju, to je tvoj svet." Ja sada živim u Los Anđelesu i uspevam da koristim taj svet da zadovolji moje potrebe. Izazov je živeti bez rutina u svetu koji je pun rutina. Ali, to može da se postigne.

Nivo buke i stalni pritisak mase izgleda da uništava tišinu i samoću koja je neophodna za zaustavljanje sveta.

Nikako. U stvari, buka se može iskoristiti. Možete da upotrebite brujanje autoputa da naučite da slušate spoljašnji svet. Kada zaustavimo svet, zaustavljamo onaj koji obično održavamo svojim unutrašnjim dijalogom. Kada ste sposobni da zaustavite unutrašnje brbljanje, prestajete da održavate vaš stari svet. Opisi se ruše. Tada počinje promena ličnosti. Kada se skoncentrišete na zvuke shvatite da je mozgu preteško da kategorizuje sve što čuje, i uskoro prestajete da pokušavate. To je različito od vizuelne percepcije koja neprekidno stvara kategorije i razmišljanje. Veoma je umirujuće kada isključite govor, kategorizaciju i rasuđivanje.

Unutrašnji svet se menja, ali kako je sa spoljašnjim? Mi možemo revolucionarno da promenimo našu individualnu svest ali da pri tome ne dodirnemo društvene strukture koje kreiraju našu otuđenost. Ima li, po vašem mišljenju, mesta za socijalnu ili političku reformu?

Ja potičem iz Latinske Amerike gde intelektualci stalno pričaju o političkoj i socijalnoj revoluciji, i gde je bačeno mnogo bombi. Ali revolucije nisu mnogo promenile. Ne treba vam mnogo da dignete zgradu u vazduh, ali da prestanete sa pušenjem ili da prestanete da brinete, ili da prekinete unutrašnje brbljanje, vi morate ponovo da izgradite sebe. Tu počinje prava reforma.

Don Huan i ja smo bili u Tusonu pre izvesnog vremena, tamo su imali Nedelju planete Zemlje. Neki čovek je držao predavanje o ekologiji i zlu vijetnamskog rata. Sve vreme je pušio. Don Huan je rekao: "Ne mogu da zamislim da se on brine o telima drugih ljudi kada ne voli svoje."

Naša prva briga treba da budemo mi sami. Ja mogu da volim nekog drugog čoveka samo ako sam na vrhuncu snage i ako nisam u depresiji. Da bih bio u takvom stanju, moram da održavam svoje telo u dobroj formi. Svaka revolucija mora da počne ovde, unutar ovog tela. Ja mogu da menjam svoju kulturu, ali samo ako mi je osnova moje telo koje je besprekorno prilagođeno ovom čudesnom svetu. Za mene, stvarno dostignuće je umetnost čovekovog života kao ratnika, što je, kako don Huan kaže, jedini način da se uravnoteži užas i čudesnost postojanja kao čoveka.

                                                                                                                                                             Vrh stranice



Početna